Najviše od svega me živcira kada me neko pita što bih htio biti kad odrastem. Jednostavno ne mogu to podnijeti. A onda kad odgovorim svi se puknu smijat k'o da sam reko da je dva plus dva trideset i osam: ''Psiholog, ti? Ha, ha, ha, ha, ha, ha.'' i tako se cerekaju dok ih trbuh ne počne bolit'. Stvarno mi nije jasno šta je tako smiješno u tome da želim biti psiholog. I još kad pomiješaju psihologa i psihijatra, nemam šta drugo nego se bacit' sa Savskog mosta. Ljudi, da odmah riješimo i tu dilemu, PSIHIJATRI su ljudi koji ti kažu da si lud i daju ti tablete il' te strpaju u ludaru (ili ako liječe, liječe ptsp-ovce ili takve slične teške bolesnike), a PSIHOLOZI su ljudi s kojima samoinicijativno dođeš popričati kad imaš neki problem. A tko mi je uzor? Na to je vrlo teško odgovoriti jer se to mijenja gotovo svaki dan, ali u zadnjih par godina se divim Bear Gryllsu i htio bih biti poput njega. Sam protiv prirode, tamo gdje nema nikoga da ti pomogne (ili ''odmogne''), naoružan samo nožićem i čuturicom.
Nema komentara:
Objavi komentar